Dean Diklić - In Memoriam

Posljednja grupna fotografija članova kluba sa Deanom snimljena u Gračišću 17.travnja 2006. (Dean stoji drugi s desna)

Nakon velike sreće zbog uspješne organizacije našeg prvog moto-susreta, 20. travnja 2006. godine oko 18 sati sve nas je prenerazila nevjerojatna vijest o pogibiji jednog od naših najistaknutijih članova, trideset jednogodišnjeg Deana Diklića.

Za šokom uslijedili su beskrajna tuga i nevjerica.

Deanova se ulica ispunila brojnim prijateljima, poznanicima i rodbinom koji su pohrlili utješiti slomljenu obitelj.
Veliki broj članova kluba stigao je na mjesto nesreće, na Stanciju Danelon, nekoliko minuta nakon događaja. Svi su se ispočetka nadali da vijest nije istinita, no, Deanu spasa nije bilo: postao je još jednom žrtvom nesmiljenog prometa i neodgovornih vozača.

Kao i svakog sunčanog dana, kretao se iz Bujići gdje je radio u uspješnoj obiteljskoj firmi prema Poreču, na svom Suzuki Banditu. U visini raskrsnice za selo Radoši kod Stancije Danelon u susret mu je išao stari Yugo za čijim je upravljačem bio 65-godišnji umirovljeni policajac, koji je Deanu oduzeo prednost, nakon čega je došlo do neizbježnog sudara u kojem motociklist, ranjiv kakvi već jesmo, nije imao šanse.

Sasvim nam je svejedno što će istraga utvrditi: nikakva presuda i nikakav, makar i stogodišnji zatvor neodgovornom vozaču neće nam vratiti Deana, mladog oca, supruga i sina. Mi koji smo imali sreće poznavati ga i družiti se sa njime možemo vam svjedočiti kako se radilo o velikom čovjeku punom volje za životom, spremnom pomoći svakome. Na moto-susretu je danonoćno neumorno radio, odrađivao smjene i volontirao u onima koje nisu bile njegove. Kamionom svoje tvrtke razvozio je brojni materijal i opremu na susret i natrag u skladišta.

Uvijek se vozio na začelju kolone, nikad nije žurio. Uvijek je na cilj stizao među posljednjima. Tako je bilo i onda kad smo snimili posljednju grupnu fotografiju u Gračišću kod Pazina, do kojeg smo se dovezli u koloni, posjetivši tamošnji sajam vina. Dean se vozio sa svojom suprugom Gogom.

Na žalost, bila je to naša posljednja skupna vožnja, barem u ovome životu.

Dragi Deane,

nemoguće je pronaći riječi kojima bi se opisala nepravda kakva nam je učinjena time što Te zla sudbina tako rano istrgnula iz naših redova.
Riječi poput "bol" i "patnja" ili "žalost" nisu pravi odabir...
Ne znamo što zapravo osjećamo. Ili, ne znamo kako to izreći...

Mnoge smo sretne trenutke proveli sa tobom...
Kad je trebalo najviše zapeti, bio si sa nama 120 posto. Nije ti bilo teško uložiti trud, vrijeme, cijelog sebe za ostvarenje ciljeva koje smo si zajedno zacrtali.
Upravo si ti ideal onoga što bismo svojim aktivnostima u društvu htjeli postići.

Platio si, zajedno sa svojom voljenom obitelji, najvišu moguću cijenu naše ranjivosti. Zadužio si time sve one koji će se makar na trenutak zamisliti i postupiti ispravno.

Deane, iako fizički više nisi sa nama, ovo nije "zbogom"...
Ovo je još jedno "ciao, grande amico".
Vidimo se danas, sutra, prekosutra, svaki dan. Bit ćeš sa nama, svojom velikom obitelji, zauvijek.

Tvoji prijatelji iz Moto-kluba "Parentivm".